Budo
Malo je zemalja poput Japana koje se mogu pohvaliti pisanom ratničkom istorijom starom gotovo sedam vekova. Tokom tako dugog perioda došlo je do sistematizacije u razvoju različitih borilačkih strategija i tehnika. U vreme feudalnog Japana ratničke veštine su se zvale Buđitcu (Bujutsu, od Bu-ratnički i Jutsu-tehnika, kao Kenđitcu ili veština baratanja mačem, katanom).
Šogun Tokugava je uspeo da pomiri brojne zaraćene države unutar zemlje i da očuva mir koji je trajao gotovo dva i po veka. Iako tokom tog perioda nije postojala direktna ratna opasnost vežbanje ratničkih veština je i dalje bilo intenzivno, ali je poprimilo novu dimenziju. Buđitcu je prerastao u Budo, odnosno Tehnika ili Đitcu (Jutsu) je prerasla u veštinu ili Do-Put.
Tako je Kenjutcu postao Kendo, Kyujutsu je postao Kyudo, Aikijutsu je postao Aikido, Jujutsu je prerastao u Judo a Karatejutsu u Karate-Do.
Dok se u Buđitsu insistira na tehničkoj sposobnosti koja omogućava ratničku efikasnost, Budo je “zahtevao“ da se ratnička tehnika iskoristi kao način, sredstvo ili put kojim će se otići i dalje, do nivoa razumevanja sopstvene ličnosti.
Drugim rečima trening u Budou je imao za cilj dostizanje viših vrednosti od onih koje se stiču u Buđicu-u. Kenđicu je postao Kendo, odnosno tehnika mača je postala put mača, asocirajući na prevazilaženje fizičkih i materijalnih kvaliteta i dostizanje najviših mentalnih i duhovnih vrednosti. Katana koja je simbol samurajskog duha treba da služi ne da poseče protivnika već pre svega da poseče lične predrasude, neznanje, arogantnost i egoizam.
Klasični Budo kao i Buđicu su bili duboko ukorenjeni u kulturi feudalnog Japana, ali treba istaći da Budo veštine nisu bile kreirane kao forme za razonodu, sport ili teatralno estetsko prezentiranje. Budo veštine su bile koncipirane kao stroge, čak surove discipline za trening svesti kroz dnevni trening borilačke veštine.
Nemoguće je razumeti suštinu Budoa ako se tome prilazi površno. Budo je u stvari životna filozofija koja se bazira na vežbanju borilačke veštine. Međutim, ideogram Bu znači i prekid borbe, tako da suština Budoa nije samo u dostizanju borbene sposobnosti i spremnosti već i u pronalaženju mira i ovladavanju sobom.
Samoizgrađivanje zahteva upornost, strpljenje i vreme, i na tom putu je mnogo važnije opredelenje od žurbe. Tajne Budoa su dostupne samo onima koji su posvećeni u svojoj nameri da prevazilaze granice svojih fizičkih i mentalnih mogućnosti, ostalima je Do-Put ili “vrata istine“ zatvoren.
Ne treba nikako zanemariti činjenicu da, iako se sve Budo veštine baziraju na vežbanju tehnike, ona predstavlja samo onaj vidljivi, spoljni ili fizički aspekt.
Mnogo je bitniji duhovni aspekt.
Tehnika odnosno telo su samo materijalizacija svesti ili duha, a cilj Budo treninga je u traženju suštine koja je iznad tehnike ili forme. Nema nikakvog smisla vežbati borilačku veštinu forme radi. Forma je samo sredstvo, ili poligon za trening svesti.
Dostići majstorstvo forme, iako važno, predstavlja samo jedan aspekt na “putu“, ali konačni cilj leži u odbacivanju forme i dostizanju perfekcije ličnosti.
Zato slediti put Karate-Doa treba da ima suštinski uticaj u životu. Dostići čak i najviši tehnički i fizički nivo a ne razviti istovremeno moralne i etičke vrednosti znači odstupiti od autentične suštine Karate-Doa.
Razvoj borilačke tehnike neminovno je doveo i do stvaranja kodeksa ponašanja samuraja Bušido (Bushido). Bušido je bio pod uticajem različitih učenja i doktrina ali su na njegovo formiranje presudno uticali Zen, učenje kineskog filozofa Konfučija i Šinto (izvorna Japanska religija koja je vrsta animizma, jer je u osnovi verovanje u moćni duh koji može da ima različite oblike kako kod ljudi tako i u objektima u prirodi).
Ekstremni Šintoizam je uticao na ekstremnost u ratničkim elementima kodeksa. Zen je bio sredstvo da se oblikuje sopstvena svest i karakter, kao i da se dostigne toliko važno stanje nepokretne ili nedodirljive mirnoće. Moralne i etičke vrednosti kao i naglašena lojalnost i pripadnost su stvorene i pod uticajem Konfučijanizma.
Tako je stvorena jedinstvena ideologija koja je uticala na formiranje čitave japanske nacije. Stvoren je ideal samuraja koji je iskren i hrabar, koji iznad svega ima osećaj za pravdu a odbrana časti i dostojanstva mu je gotovo jedini životni zadatak i cilj za koga je spreman bez oklevanja da položi i svoj život.
Šogun Tokugava je uspeo da pomiri brojne zaraćene države unutar zemlje i da očuva mir koji je trajao gotovo dva i po veka. Iako tokom tog perioda nije postojala direktna ratna opasnost vežbanje ratničkih veština je i dalje bilo intenzivno, ali je poprimilo novu dimenziju. Buđitcu je prerastao u Budo, odnosno Tehnika ili Đitcu (Jutsu) je prerasla u veštinu ili Do-Put.
Tako je Kenjutcu postao Kendo, Kyujutsu je postao Kyudo, Aikijutsu je postao Aikido, Jujutsu je prerastao u Judo a Karatejutsu u Karate-Do.
Dok se u Buđitsu insistira na tehničkoj sposobnosti koja omogućava ratničku efikasnost, Budo je “zahtevao“ da se ratnička tehnika iskoristi kao način, sredstvo ili put kojim će se otići i dalje, do nivoa razumevanja sopstvene ličnosti.
Drugim rečima trening u Budou je imao za cilj dostizanje viših vrednosti od onih koje se stiču u Buđicu-u. Kenđicu je postao Kendo, odnosno tehnika mača je postala put mača, asocirajući na prevazilaženje fizičkih i materijalnih kvaliteta i dostizanje najviših mentalnih i duhovnih vrednosti. Katana koja je simbol samurajskog duha treba da služi ne da poseče protivnika već pre svega da poseče lične predrasude, neznanje, arogantnost i egoizam.
Klasični Budo kao i Buđicu su bili duboko ukorenjeni u kulturi feudalnog Japana, ali treba istaći da Budo veštine nisu bile kreirane kao forme za razonodu, sport ili teatralno estetsko prezentiranje. Budo veštine su bile koncipirane kao stroge, čak surove discipline za trening svesti kroz dnevni trening borilačke veštine.
Nemoguće je razumeti suštinu Budoa ako se tome prilazi površno. Budo je u stvari životna filozofija koja se bazira na vežbanju borilačke veštine. Međutim, ideogram Bu znači i prekid borbe, tako da suština Budoa nije samo u dostizanju borbene sposobnosti i spremnosti već i u pronalaženju mira i ovladavanju sobom.
Samoizgrađivanje zahteva upornost, strpljenje i vreme, i na tom putu je mnogo važnije opredelenje od žurbe. Tajne Budoa su dostupne samo onima koji su posvećeni u svojoj nameri da prevazilaze granice svojih fizičkih i mentalnih mogućnosti, ostalima je Do-Put ili “vrata istine“ zatvoren.
Ne treba nikako zanemariti činjenicu da, iako se sve Budo veštine baziraju na vežbanju tehnike, ona predstavlja samo onaj vidljivi, spoljni ili fizički aspekt.
Mnogo je bitniji duhovni aspekt.
Tehnika odnosno telo su samo materijalizacija svesti ili duha, a cilj Budo treninga je u traženju suštine koja je iznad tehnike ili forme. Nema nikakvog smisla vežbati borilačku veštinu forme radi. Forma je samo sredstvo, ili poligon za trening svesti.
Dostići majstorstvo forme, iako važno, predstavlja samo jedan aspekt na “putu“, ali konačni cilj leži u odbacivanju forme i dostizanju perfekcije ličnosti.
Zato slediti put Karate-Doa treba da ima suštinski uticaj u životu. Dostići čak i najviši tehnički i fizički nivo a ne razviti istovremeno moralne i etičke vrednosti znači odstupiti od autentične suštine Karate-Doa.
Razvoj borilačke tehnike neminovno je doveo i do stvaranja kodeksa ponašanja samuraja Bušido (Bushido). Bušido je bio pod uticajem različitih učenja i doktrina ali su na njegovo formiranje presudno uticali Zen, učenje kineskog filozofa Konfučija i Šinto (izvorna Japanska religija koja je vrsta animizma, jer je u osnovi verovanje u moćni duh koji može da ima različite oblike kako kod ljudi tako i u objektima u prirodi).
Ekstremni Šintoizam je uticao na ekstremnost u ratničkim elementima kodeksa. Zen je bio sredstvo da se oblikuje sopstvena svest i karakter, kao i da se dostigne toliko važno stanje nepokretne ili nedodirljive mirnoće. Moralne i etičke vrednosti kao i naglašena lojalnost i pripadnost su stvorene i pod uticajem Konfučijanizma.
Tako je stvorena jedinstvena ideologija koja je uticala na formiranje čitave japanske nacije. Stvoren je ideal samuraja koji je iskren i hrabar, koji iznad svega ima osećaj za pravdu a odbrana časti i dostojanstva mu je gotovo jedini životni zadatak i cilj za koga je spreman bez oklevanja da položi i svoj život.
Zen
Zen znači meditacija, razmišljanje. Zen je dnevno, lično iskustvo.
Zen je put da upoznamo sebe i svet oko nas.
Zen nije religija.
Zen je način shvatanja života aktivnim učešćem u traženju ispravnog puta.
Zen se ne može precizno opisati rečima niti pak teoretski objasniti. Zen se može razumeti samo vežbanjem, jer je njegova suština vežbanje i direktno iskustvo koje se stiče u trenutku vežbanja.
Kaže se da su koreni Zena u Indiji, stablo u Kini a da je procvetao u Japanu. Zen se razvio od veoma radikalne linije Budizma (Hinajana Budizam). Kasnije je u zavisnosti od područja gde se upražnjavao, dolazilo do stvaranja raznih pravaca ili stilova. Jedan od tih koji je u Indiji bio poznat pod imenom Djana (Dhyana), razvio se u Kini pod imenom Čan (Chan), a svoju konačnu formu je dobio u Japanu kao Zen.
Slika monaha koji u tišini nekog planinskog hrama kleči i meditira je uglavnom odomaćena predstava o Zenu. To je klasični način vežbanja Zena. Pored takvog vežbanja u klečećem položaju poznatom kao Zazen (od Za što znači sedeti i Zen što znači meditacija), postoji i Tačizen u stojećem položaju kao Ugokizen ili Zen u kretanju. Tradicionalni pristup vežbanju Karate-Doa je upravo vrsta Zena u kretanju.
Sam položaj tela nije od presudne važnosti, već ideja treninga, a to je oslobađanje od svesne kontrole misli i dostizanje stanja praznine ili "odsutne svesti" poznate pod nazivom Mušin (Mushin). Po rečima svetski renomiranog poznavaoca Japanske kulture i Budo filozofije Profesora D. Suzukija, Mušin je mentalni akt u kome nema razmišljanja i to je suština Zena.
Zen je u Japanu poznat i kao filozofija samuraja. Kada u sukobu jedan zamah katane može da znači život ili smrt, ne postoji vreme kao elemenat, postoji samo trenutak, kada treba odreagovati i izbeći opasnost. To je moguće samo kada je um oslobođen misli. Dostići takvo stanje uma koji je oslobođen misli je bio vrhunac u Zen treningu, pa je logično zašto je Zen postao sastavni deo samurajske tradicije. Strogi samurajski kodeks ponašanja, Bušido, se između ostalog bazira na asketskom upražnjavanju Zen treninga.
Preuzeto sa www.kasehakaratedoakademija.org.rs
Zen je put da upoznamo sebe i svet oko nas.
Zen nije religija.
Zen je način shvatanja života aktivnim učešćem u traženju ispravnog puta.
Zen se ne može precizno opisati rečima niti pak teoretski objasniti. Zen se može razumeti samo vežbanjem, jer je njegova suština vežbanje i direktno iskustvo koje se stiče u trenutku vežbanja.
Kaže se da su koreni Zena u Indiji, stablo u Kini a da je procvetao u Japanu. Zen se razvio od veoma radikalne linije Budizma (Hinajana Budizam). Kasnije je u zavisnosti od područja gde se upražnjavao, dolazilo do stvaranja raznih pravaca ili stilova. Jedan od tih koji je u Indiji bio poznat pod imenom Djana (Dhyana), razvio se u Kini pod imenom Čan (Chan), a svoju konačnu formu je dobio u Japanu kao Zen.
Slika monaha koji u tišini nekog planinskog hrama kleči i meditira je uglavnom odomaćena predstava o Zenu. To je klasični način vežbanja Zena. Pored takvog vežbanja u klečećem položaju poznatom kao Zazen (od Za što znači sedeti i Zen što znači meditacija), postoji i Tačizen u stojećem položaju kao Ugokizen ili Zen u kretanju. Tradicionalni pristup vežbanju Karate-Doa je upravo vrsta Zena u kretanju.
Sam položaj tela nije od presudne važnosti, već ideja treninga, a to je oslobađanje od svesne kontrole misli i dostizanje stanja praznine ili "odsutne svesti" poznate pod nazivom Mušin (Mushin). Po rečima svetski renomiranog poznavaoca Japanske kulture i Budo filozofije Profesora D. Suzukija, Mušin je mentalni akt u kome nema razmišljanja i to je suština Zena.
Zen je u Japanu poznat i kao filozofija samuraja. Kada u sukobu jedan zamah katane može da znači život ili smrt, ne postoji vreme kao elemenat, postoji samo trenutak, kada treba odreagovati i izbeći opasnost. To je moguće samo kada je um oslobođen misli. Dostići takvo stanje uma koji je oslobođen misli je bio vrhunac u Zen treningu, pa je logično zašto je Zen postao sastavni deo samurajske tradicije. Strogi samurajski kodeks ponašanja, Bušido, se između ostalog bazira na asketskom upražnjavanju Zen treninga.
Preuzeto sa www.kasehakaratedoakademija.org.rs